Klenovnik kroz povijest


  • u pisanim dokumentima se prvi puta spominje 1244 g. kao srednjovjekovni utvrđeni grad Klenovnik kojeg je 1244. Bela IV. dao varaždinskomu županu Mihajlu
  • krajem 14. st. vlastelinstvo Klenovnik je kratko vrijeme pripadalo vlastelinskoj obitelji Bubek
  • 1399. god. Klenovnik potpada pod grofove Celjske, a od 1458. do 1490. Klenovnik posjeduje Kralj Matijaš Korvin kojeg nakon njegove smrti nasljeđuje sin Ivaniš Korvin. Korvin pak ustupljuje Klenovnik svom podbanu Ivanu Gylayju koji 1508 izgrađuje kapelu sv Wolfganga. Nakon smrti Gylayja Klenovnik potpada pod državni fisk.
  • od polovice 16.st. do polovice 19.st u vlasništvu je grofova Draškovića, koji su 1616. izgradili četverokutni renesansni dvokatni dvorac
  • 1850. godine prodaje ga Juraj Drašković kako bi prikupio što više novaca za skupu obnovu Trakošćana. Nakon nekoliko inozemnih vlasnika, dvorac dolazi u posjed grofa Bombellesa koji ga 1925. godine prodaje Središnjem uredu za osiguranje radnika.
  • Lječilište je otvoreno 1927. godine
  • 1931. lječilište Klenovnik posjetili su kralj Aleksandar Karađorđević, te kraljica Marija sa svojom pratnjom
  • 2003. godine bolnicu je posjetio sadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić
  • župna crkva Presvetog Trojstva izgrađena je 1738. i posvećena 1821. U njoj se nalaze propovjedaonica i oltari (glavni oltar iz 1733.) s grbom Draškovića.

Dvorac


Najveći dvorac u Hrvatskoj je dvorac Klenovnik, spomenik nulte kategorije. Na njegovu se mjestu u srednjem vijeku nalazila utvrda. Klenovnik se prvi puta spominje vrlo rano, već 1244. godine kada ga hrvatsko-ugarski kralj Bela IV oduzima Pochunu i daruje varaždinskom županu Mihajlu. Nakon njega Klenovnik posjeduje obitelj Bebeka (Bubeka) do kraja 14. st. Kao i svi zagorski gradovi Klenovik je 1456. godine pripao kralju Matijašu Korvinu i njegovom sinu Ivanišu. Ivaniš poklanja 1503. godine Klenovnik i Trakošćan svojem podbanu Ivanu Gyulayu. Smrću Ivana Gyulaya mlađeg 1567. godine, dvorci Klenovnik i Trakošćan ponovo dolaze pod kraljevu vlast. Prema najstarijem natpisu u dvorcu, Klenovnik je podignut 1616. godine sudeći prema latinskom natpisu u unutrašnjem dvorištu, koji među ostalim kaže: Nek' stoji dom taj dok mrav ne ispije more i kornjača ne obiđe svijetom.. Sagradio ga je ban Ivan II Drašković u obliku četverokrilne ranobarokne dvokatne građevine s unutrašnjim dvorištem, 90 soba i 365 prozora. Objekt je građen kao četverokut, s arkadama prema dvorištu. Moguće je da je dvorac barem djelomično sagrađen od starog Klenovnika. Drugi natpis je iz 1667. g kada je dograđeno sjeveroistočno krilo. Sedamdesetih godina 16. st. kralj Maksimilijan prodaje za 20 000 forinti utvrde Klenovnik i Trakošćan, Gašparu i Draškoviću s pravom vlasništva i nasljeđa. Otada će Klenovnik ostati u vlasništvu obitelji Drašković sve do sredine 19. st. Važno je napomenuti da je dvorac Klenovnik obitelji Drašković služio za rezidencijalni i stalni boravak dok je Trakošćan više služio za povremeni boravak što neki povjesničari zanemaruju ističući dvorac Trakošćan kao glavno sjedište obitelji Drašković. Šest je godina, od 1645. do 1651. godine Klenovnik, kao i Trakošćan, bio u vlasništvu Nikole Zrinskoga. Pravni nesporazum između Draškovića i Zrinskih imao je za posljedicu i oružani sukob, ali je sve ipak riješeno sporazumom prema kojem su Draškovići dobili svoje posjede i gradove, ali su morali platiti 30 000 forinti.

Dvorac Klenovnik


Uz dvorac se nalazi perivoj koji je početkom 19. stoljeća dobio svoj konačni izgled. Na istočnom rubu perivoja bilo je jezero veliko 1,5 hektara. U 19. st. je Juraj VI Drašković prodao Klenovnik kako bi obnovio Trakošćan. Klenovnik je kupio tadašnji austrijski ministar financija barun Bruck. Njegovi nasljednici prodali su dvorac, koji od tada mijenja često vlasnike koji ne znaju što će s tako velikim dvorcem. 1922. godine vlasnikom dvorca postaje grof Ivan Bombelles, posljednji vlastelin Klenovnika. On je 1925. godine prodao dvorac i nešto zemlje Središnjem uredu za osiguranje radnika u Zagrebu koji je 1927. godine u preuređenom dvorcu otvorio sanatorij za bolesne radnike. Prije pregradnje 1925. godine dvorac je imao 90 soba i 365 prozora. U dvorcu se nalazi i velika prostorija u kojoj su se za banovanja Ivana III Draškovića održavale Biskupske konferencije. Od izvornog interijera dvorca preživjela je jedino kapela sv. Antuna koja je jedna od naših najvećih i najraskošnije uređenih dvorskih kapela te spada u niz bisera klenovničke ljepote. Kapela je uređena u baroknom stilu kao grobna kapela obitelji Drašković. Uređena je 1738. godine zauzimanjem grofice

Katarine Drašković
rođene Brandis. Iz 1738. godine potječu štukature, a drveni oltari su raskošna kiparska djela iz 1741. godine. Sačuvano je više fotografija interijera dvorca s početka 20. stoljeća. Danas je u dvorcu Bolnica za plućne bolesti i tuberkulozu. Neprimjerena namjena bolnice u ovom vrijednom dvorcu funkcionira i danas, te se dvorac, baš kao i perivoj koji ga okružuje, loše održava. 1927. kada je završena prenamjena dvorca u bolnicu prostor oko bolnice se sastojao od slijedečih objekata: sanatorija, muških i ženskih ležaona, stana ravnatelja, stana upravitelja, stanova za namještenike, stana mesara, majura, kule, paviljona, skaldište ugljena, biološka čistiona, klaonica, kuhinja za pripremu krme za svinje, žitnica, skladište konzerviranog povrća i kuhinja za konzerviranje voća i povrća, staklenik, pčelinjak, nasada šampinjona, klijališta, transformator, kukuružnjak, suša, auto-remize,staja za krave, svinjac za tov i rasplodne krmače, kokošinjac, livade, povrtnjak

Mala zanimljivost: prema nekim izvorima i pretpostavkama na osnovu nacrta gradnje dvorca, Klenovnik je trebao postati glavni grad Hrvatske. U prošlosti je dvorac bio opisivan kao hrvatski Versailles.

Povijest bolnice


Bolnica za plućne bolesti i tbc Klenovnik nalazi se u dvorcu Klenovnik koji je jedan od najvećih i najreprezentativnijih dvoraca sjeverozapadne Hrvatske i predstavlja spomenik nulte kategorije.

Dvorac je 1616. godine sagradio ban Ivan II Drašković u obliku četverokrilne ranobarokne dvokatne građevine s unutrašnjim dvorištem, 90 soba i 365 prozora. Najveću slavu doživio je Klenovnik za vrijeme banovanja Ivana III Draškovića koji je nastojao da sjedište njegove vlasti i porodice Klenovnik bude što dostojniji i prostraniji, pa su se u njemu od 1640. do 1646. godine u nekoliko navrata održala i zasjedanja Biskupskih konferencija. Klenovnik je dugo bio u posjedu Draškovića. Tek 1850. godine prodaje ga Juraj Drašković kako bi prikupio što više novaca za skupu obnovu Trakošćana. Nakon nekoliko inozemnih vlasnika, dvorac dolazi u posjed grofa Bombellesa koji ga 1925. godine prodaje Središnjem uredu za osiguranje radnika. Središnji ured za osiguranje radnika u Zagrebu započinje veliku adaptaciju i nadograđuje dva prostorna krila i brojne prateće objekte: prostranu kuhinju u podrumu i veliku blagovaonicu u prizemlju. Lječilište je otvoreno 1927. godine s velikom trodnevnom svečanošću. Bilo je opremljeno svim potrebnim za tadašnju suvremenu dijagnostiku i liječenje tuberkuloze, te se od samog početka rad u Bolnici odvijao po najsuvremenijim metodama. Godine 193l. prim. Samardžija izvršio je prvi operacijski zahvat - torako-kaustiku po Jakobeusu. To je bio i prvi takav zahvat izveden na prostoru bivše Jugoslavije. Tridesetih godina dr Stanko Dujmušić učinio je u Klenovniku i prvu torakoskopiju u nas. Godine 1931. lječilište Klenovnik posjetili su Albert Thomas, direktor Međunarodnog ureda rada, kralj Aleksandar Karađorđević, te kraljica Marija sa svojom pratnjom.

Nakon završetka međunarodnog pravničkog kongresa koji je održan u Zagrebu 1934. godine, 220 sudionika kongresa posjetilo je Klenovnik. 14. prosinca 1935. godine prof. Ferdinand Maurette, zamjenik direktora Međunarodnog biroa rada s pratnjom posjetio je Klenovnik i konstatirao da se lječilište može usporediti s onima u najvećim stranim zemljama. 1937. godine sagrađene su nove ležaonice. 1941. godine Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske priredilo je izlet stranih i domaćih novinara u Hrvatsko zagorje, u sklopu kojeg su posjetili i Lječilište za liječenje plućobolnih bolesnika u Klenovniku. 1942. godine svečano je obilježeno petnaest godina rada Lječilišta Klenovnik. Te godinu liječničku službu vršilo je 6 liječnika: primarius, njegov pomoćnik i četiri pomoćna liječnika. Godine 1951. sagrađena je paviljonska zgrada u produžetku novih ležaonica za potrebe liječenja tuberkuloze pripadnika tadašnjeg sekretarijata unutrašnjih poslova. 1966. godine prim. dr Vogrinčić (tadašnji ravnatelj bolnice) i prim. dr. Griems (tadašnji voditelj Urološkog odjela MC Varaždin) osnovali su Odjel za liječenje urološke tuberkuloze u Bolnici za plućne bolesti i tbc Klenovnik. 1972. godine u Klenovniku je po prvi puta u Hrvatskoj učinjena bronoskopija fleksibilnim fiberbronhoskopom. Početkom sedamdesetih godina u bolnici je na incijativu prof. dr Mladena Pavlovića (tadašnjeg ravnatelja Bolnice) i prof. dr Vladimira Hudolina (tadašnjeg predstojnika Klinike za neurologiju, alkoholizam i druge ovisnosti KB “Dr Mladen Stojanović”) utemeljen Odjel za kombinirano liječenje alkoholizma i tuberkuloze koji je bio jedinstven takav odjel u Hrvatskoj. 1977. godina svečano je oblježena 50. Obljetnica Bolnice. U sklopu svečanosti održan je stručni skup o bolestima pleure, problemima urogenitalne tuberkuloze i suvremenom liječenju tuberkuloznog alkoholičara. U radu skupa sudjelovali su liječnici iz Bolnice i eminentni stručnjaci iz drugih ustanovi. Svi radovi objavljeni su u Zborniku radova koji je bolnica tiskala 1978. godine. Koncem sedamdesetih godina u bolnici je otvoren Odjel intenzivne skrbi respiratorno insuficijentnih bolesnika, adaptirana je bolnička kuhinja i kotlovnica, te uređena dvorana za fizioterapiju plućnih bolesnika. Krajem osamdesetih godina temeljito su preuređeni prostori za boravak bolesnika u zgradi dvorca koji postaju visokokomforni i zadovoljavaju vrhunske standarde.

Bolnica za plućne bolesti i tbc Klenovnik


Svi medicinski tehničari i većina liječnika Bolnice bili su aktivno uključeni u postrojbe 104. varaždinske brigade tijekom domovinskog rata na bojištima diljem Republike Hrvatske. 17. travnja 1993. godine svečano je obilježena 20. obljetnica Odjela za kombinirano liječenje alkoholizma i tuberkuloze. U sklopu proslave izneseni su prigodni referati. Svečanosti je prisustvovalo 250 uzvanika, među kojima treba istaknuti tadašnjeg Ministra zdravstva Republike Hrvatske dr Juraja Njavru. 7. lipnja 1994. godine Bolnica se predstavila u Hrvatskom liječničkom zboru u Zagrebu tematskim predavanjima. 2. lipnja 1998. Godine liječnici Bolnice održali su na redovitom stručnom sastanku Hrvatskog liječničkog zbora Podružnice Županije varaždinske referate o tuberkulozi pluća s posebnim osvrtom na problem rezistentne i polirezistentne tuberkuloze. Mijenjanjem plućne patologije i opadanjem incidencije tuberkuloze, rad u bolnici je sve više usmjeren na druge plućne i internističke bolesti, te Bolnica mijenja naziv u Bolnicu za plućne bolesti i tuberkulozu Klenovnik. Od samog početka postojanja Bolnice rad se odvijao prema vrhunskim zahtjevima suvremene medicine, a liječnici su u svom radu promovirali i nove dijagnostičke i terapijske zahvate, sudjelovali na mnogobrojnim međunarodnim stručnim kongresima, simpozijima i savjetovanjima i objavili mnoštvo znanstvenih i stručnih radova u našim i stranim medicinskim časopisima. Tijekom više od sedamdeset godina duge povijesti u Bolnici Klenovnik radilo je više od 150 doktora medicine. Mnogi od njih danas su poznati i cijenjeni stručnjaci, te predstavljaju značajna imena hrvatske i europske medicine. (preuzeto s: http://www.bolnica-klenovnik.hr)

Biskupske konferencije


Ivan V. Drašković, rođen je 1660. u Klenovniku, a umro 1733. Studirao je filozofiju u Beču, a pravo je završio u Bologni. Bio je valpovački i baranjski župan, general. Ratovao je protiv kneza Franje II, unuka Petra Zrinskog. Po nalogu sabora ratovao je u Ugarskoj. Ubrzo postaje i veliki župan vukovarski, komornik, kaljevski savjetnik i predsjednik kraljevske komore. Bio je sudionik svih važnijih sjednica hrvatskog Sabora te se 1712. g zalagao za Hrvatsku pragmatičku sankciju. Sudjelovao je i u ratu protiv Turaka, ratovao s Eugenom Savojskim. Od 1718. do 1732. bio je banski namjesnik, a 17. 2. 1732. postaje glavni zapovjednik Banske krajine. Često je i obavljao banske dužnosti bana Ivana Palffyja za vrijeme njegove odsutnosti iz zemlje. Tako su se u Klenovniku održale 3 banske konferencije ( 4. 4. 1718., 30. 11. 1730. i 18. 1. 1732.) pod sazivom Ivana V. Te konferencije su se zvale Hrvatske kraljevske konferencije te su se održavale umjesto sabora, odnosno kad se nije moglo održati saborsko zasjedanje. Na njegov zahtjev, kralj Karlo IV. podijelio je «sajamski privilegij mjestu Klenovnik» (nundinale privilegium proloco Klenovnik) koji se održavao na blagdan Presvetog Trojstva kojemu je posvećena i mjesna crkva. Ivan V. Drašković postao je banom 18. 2. 1732. u Varaždinu. Umro je naglo, 4. 1. 1732. Sahranjen je u Isusovačkoj crkvi u Varaždinu.

Grana Ivana VIII. Draškovića - Janko Drašković (20.10.1770.-14.1.1856.)


Draškovići su jedna od najuglednijih obitelji u hrvatskoj povijesti. Spominju se još u XV. stoljeću, a plemićki naslov stječu dva stoljeća kasnije. Iz te je obitelji poteklo više poznatih osoba koje su, u različitim razdobljima, obilježile hrvatsku prošlost. Jedan od njih je i grof Janko Drašković. On je bio zasigurno među najobrazovanijim i najutjecajnim ljudima XVIII. stoljeća u Hrvatskoj. Rođen je 20. listopada 1770. godine u Zagrebu, gdje je pohađao i završio gimnaziju. Nakon toga odlazi u Beč nastaviti školovanje te tamo završava studij prava i filozofije. Između ostaloga bio je i vojnik, koji je ratovao protiv Turaka, ali i protiv Napoleona. Nakon što je zbog bolesti napustio vojsku otišao je u Pariz, a u Hrvatsku se vratio 1832. godine, kada postaje zastupnik Ugarsko-hrvatskog sabora. Kao veliki domoljub odmah po povratku u domovinu pristupa Ilircima i postaje njihov neformalni vođa. Grof Janko Drašković govorio je nekoliko jezika i tu svoju izuzetnu naobrazbu ponajviše je koristio za propagiranje ilirske književnosti i ilirizma općenito. Njegovo sigurno najpoznatije djelo je “Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom…”, što se smatra zapravo prvim pravim i cjelovitim programom Ilirskoga pokreta. U Disertaciji je Drašković predstavio svoja gledišta na hrvatsku kulturu, politiku, gospodarstvo, književnost i jezik. Isto tako, u tom djelu savjetuje buduće hrvatske poslanike u Ugarsko-hrvatskom saboru kako bi bilo poželjno i nužno zauzeti se za bezuvjetno ujedinjenje Slavonije, Hrvatske i Dalmacije u jednu cjelinu, uz osnivanje vlade koja ne bi ovisila ni o Pešti ni o Beču. Drašković se, također, zalagao da se kao službeni jezik uvede narodni jezik umjesto latinskoga, pa je i Disertacija napisana na hrvatskom sa štokavskim narječjem. S tim u vezi treba spomenuti i njegovu želju za što boljim obrazovanjem naroda, ali i razvijanje industrije, te obrta i proizvodnje općenito. Podršku za svoj program ujedinjenja ne samo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, nego i priključenje Štajerske, Kranjske, Koruške, Vojne krajine, Bosne i Rijeke u cjelinu koja bi se nazivala Velika Ilirija, Drašković je tražio i od tada aktualnog hrvatsko-ugarskog kralja Franje Josipa I. Habsburškog. Međutim, razumljivo je da te podrške nije bilo, iako je Lotar Wenzel Clemens Metternich, kao dvorski i državni kancelar, nekoliko godina prije predlagao sličnu soluciju. Bez obzira na njegovu, tada već poodmaklu dob, Hrvati su ga željeli – kao i njegova četiri pretka prije – ustoličiti za hrvatskoga bana, međutim je Janko Drašković upravo zbog svojih godina to odbio. Svoj intelektualno plodonosan rad okrunio je osnivanjem Ilirske čitaonice u Zagrebu 1838. godine, što je bio temelj za nastajanje Matice ilirske (1842.), a koja 1874. godine postaje Maticom hrvatskom. Grof Janko Drašković bio je do sudbonosnih previranja i revolucije u Europi 1848. godine vođa Narodne stranke, čiji su članovi bili mnogi poznati i zaslužni Hrvati. Putujući na liječenje u Njemačku, Janko Drašković je 14. siječnja 1856. umro u Radgoni, mjestu u Štajerskoj. Posmrtni ostaci jedne od najpoznatijih i najuglednijih hrvatskih povijesnih ličnosti počivaju od 1893. godine na zagrebačkom groblju Mirogoj.