Knjiga „Oteto zaboravu. Sjevernohrvatske putositnice“, novinarsko-publicistička monografija o životu, profanim i sakralnim građevinama, raznolikim običajima i legendama, burnoj prošlosti i zabrinjavajućoj sadašnjosti istoka, juga i sjeverozapada Varaždinske županije, televizijskog novinara Martina Lukavečkog, predstavljena je u petak 2. veljače 2024. u prostorijama DVD-a „Klenovnik“.
Još 1971. godine, Lukavečki je u „Kajkavskom kalendaru“, objavio svoj prvi tekst o Klenovniku, iz kojega se iščitava njegov način i stil pisanja kroz daljnjih pedeset godina novinarskog rada. Primjerice, opisujući dvorac obitelji Drašković u kojem je gotovo stotinu godina bolnica za liječenje tuberkuloze i plućnih bolesti, zapisao je: „U ovom prirodnom raju, punom drveća i cvijeća, tuguju ljudska srca.“
Na predstavljanju su sudjelovali mnogi mještani i župljani Župe Presvetoga Trojstva u Klenovniku, predvođeni župnikom Nikolom Bukovčanom.
Nazočne je pozdravio načelnik Općine Klenovnik Mladen Blaško. Izrazio je dobrodošlicu autoru Lukavečkom čija knjiga bilježi priloge o životu na području Općine Klenovnika, a svečanost su svirkom i pjevanjem pratili članovi KUD-a „Klenovnik“.
Predstavljanje je moderirao novinar Goran Mališ, direktor Turističke zajednice Varaždinske županije. Pitanjima autoru i „štiklecima“ iz knjige zainteresirao je nazočne za mnoge događaje i mjesta te egzistencijalne probleme ljudi, koji su sada, nakon što su prikazani na televiziji, objavljeni uz brojne fotografije na tristotinjak stranica. Knjiga je izišla u izdanju Matice hrvatske iz Čakovca.
O odnosu između tradicije i moderniteta uopće, kao i konkretno u knjizi, govorio je mons. Nedjeljko Pintarić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, rodom iz Klenovnika.
Podsjetivši da svaki čovjek raste iz obitelji i da su mu prvi vidici dok je još u zipki njegova soba, njegovo dvorište, njegov brijeg – sav zavičajni pejzaž, kojim poput magične fotografije nosi u sebi, zatim se uključuje u školu, u crkvu, i to ga nadograđuje kao čovjeka pojedinca i člana zajednice te sve to ostaje u njegovoj svijesti kao dobro koje stalno nosi i od toga svi rastu, rekao je mons. Pintarić. Spomenuo je i značenje materinskog jezika i ostalih oznaka identiteta koji čine integritet pojedinca.
Je li naš Martin Lukavečki po svojim prilozima tradicionalist ili modernist –upitao je mons. Pintarić. „Ako je samo tradicionalist, mogli bi mu reći da je to prošlo svršeno vrijeme, jer sve to što piše, snima, objavljuje pripada prošlosti. Ako bi ga svrstali u moderne stvaratelje kulture i identiteta – mogao bi netko reći: ‚Pa kako je to moderno ako govori o starim babicama, dedekima, običajima koji već nema i nitko do njih ne drži!‘ Zapravo Martin je ono što treba biti – i jedno i drugo! Opet počnimo od obitelji, od sjećanja koje nosimo u sebi od prvih fragmenata pamćenja. Bez tih sjećanja na ono što je čuo kako su drugi pričali, bez sjećanja na knjige koje je pročitao, filmove koje je gledao, na glazbu koju je slušao i pjevao, običaje koje je živio, proštenja na koja je odlazio, slike pejzaža koje je obilazio, ne može ni zamisliti svoj život. Ali je isto tako sigurno da, i kad bi htio, ne može zatvarati oči prema svijetu u kojem živi, ali i da taj svijet, prema ponekad nije u suglasju s njegovim željama, a ponekad i on protiv njih, sve prodire u ono što radi i ostavlja svoje otiske na svakoj reportaži koju je napravio.“
Na kraju obraćanja, mons. Pintarić je rekao da u odnosu između tradicije i moderniteta postoji jedna suptilna dinamika. „Ona može poprimiti i obrise konflikta, ali samo obrise. U nekim trenucima modernitet zaista osjeti potrebu da se otrgne od tradicije, ali to je samo trganje od onog zamrlog, zaostalog, umrtvljenog u tradiciji. A tako i modernitet utječe na tradiciji.“
Kreativni modernitet ne može bez oslona na neku tradiciju, zaključio je mons. Pintarić, čestitajući autoru Lukavečkom na uspješnom otimanju zaboravu brojnih tema iz tradicije koje su zahvaljujući njegovom radu postale poznate velikom broju gledatelja, a sada i čitatelja, te je barem malo doprinio da mnoge teme života na selu i načina življenja kako je to nekada bilo, ostane memorija i poticaj za očuvanje.
Prije završne glazbene točke, nazočnima se obratio autor. Prepričao je nekoliko primjera o svojem novinarskom radu i susretima sa zvonarima, župnicima i drugim konkretnim ljudima s kojima je razgovarao na njihovom kućnom pragu, pomažući im da razgovorom izreknu, kako ono što im je najljepše i najponosnije u njihovom rodnom kraju, tako i ono što njihovu svakodnevicu čini teškom i žalosnom. Premda piše standardnim hrvatskim književnim jezikom, dijaloge sa sugovornicima objavljuje na njihovom izvornom govoru, a svako selo sjeverozapadne Hrvatske ima svoje jezične posebnosti.
Martin Lukavečki rođen je 1946. u Lukavcu, školovao se u Varaždinu i Zagrebu, a sada živi u Vidovcu. Novinarstvom se bavi od srednjoškolskih dana te je svojim radom na području pisanog, radijskog i televizijskog novinarstva stekao status neumornog istraživača i kroničara života s naglaskom na socijalne teme i prošlost kajkavskoga kraja. Član je Matice hrvatske i Hrvatskoga novinarskog društva.
